srijeda, 17.08.2011.
Pusti...
Lagano ti prsti klize prema mojima. Dodiruješ mi ruku.
Ne uznemiruje me to jer se pokušavam skoncentrirati na posao. Zabušavanje nije opcija.
Mi smo samo kolege, ali kasnije kad završi smjena sve mi se to mota po glavi, tvoji pogledi, dodiri, komplimenti.
Način na koji me odmjeravaš kad misliš da te ne vidim, boja tvog glasa kad mi uputiš onaj neki poseban pogled...
Što želiš od mene? -Retoričko pitanje.
Što bi čovjek od 30 godina htio sa curom od 19? A za tjedan i pol se vraća u Zagreb.
Sve je jasno.
Toliko je uporan da me to počinje plašiti.
Predosjećaj. Mrzim ih. Znam da ne želim ništa s njim.
Rekla mi je frendica da to odbijanje može prouzrokovati suprotan efekt čak i kod mene. Na to sam se samo od srca nasmijala.
Sijećam se prošlog puta što je bilo nakon mog upornog "odbijanja", ali ovo nije takav slučaj.
On je star za mene, ne sviđa mi se, odlazi za tjedan i pol -hvala Bogu!
Zar ne postoji lijep način da ga odbijem i da odustane? Očito ne.
Zvao me da idemo danas u kino. Ništa od toga, imam drugih planova.
Uvijek ću imati drugih planova.
- 16:16 -
subota, 13.08.2011.
Thrown away
Bijaše to tridesetog u mjesecu lipnju.
Do tada sam mislila da su neke nemoguće stvari moguće.
Sada znam da su samo nemoguće.
Tih sam dana počela svoje osjećaje množiti sa nulom. Poništavati ih.
Izbacivala sam sve iz sebe minimalno, koliko god sam uspjevala smanjiti.
Poništavanje s nulom mi nije dobro išlo, bar ne u početku, dok sam još krvarila.
Tribalo mi je vremena da zahladim ponovno, uspravim se i shvatim kako je jednostavno sada poništavati emocije s nulom, sada kada je u prsima jedna velika nula, nakon svih teških oduzimanja, slatkih dobitaka koje naplatiš jako skupo. Preskupo.
Želiš nešto dati i onda shvatiš da sva sreća što nisi.
Tog sam dana ponovno ostala sama. Tako me je lako ostaviti. Samu. Otišla sam na taj prokleti bus da izmjenimo par riječi i zaključimo kako je sve gotovo i da ja zaključim kako nikada nije ni bilo početka. Postoje samo krajevi nekih iluzija.
On je bio samo moja fatamorgana. Iz tog izvora se ja ne mogu napiti jer ne postoji, bar ne u mom svijetu.
Bar ne u ovom mom pustinjskom svijetu koji danima prži a noćima pothlađuje. Ali još uvijek živim.
Živim u ovoj velikoj nuli u prsima koja postaje duboka poput jame bez dna, kako bih tamo zakopala sve svoje boli.
Sve je mrtvo.
Ostao je samo osmijeh na kraju i hladni pogled. Znam prepoznati hladnoću, ali njen izvor ostaje sakriven iza tvojih očiju. Tamo ne znam što se događa.
A i nije moje da znam.
Sve što moram znati je da sam živa. Poison ivy me povlači za ruku, hvata me za ramena i trese
"Hej, Iva, vrati se, ne možeš tamo, ne gledaj za njim više. Zar ne vidiš zidove magle što se dižu između tebe i njega, ako tamo kreneš umrijet ćeš, magla će te ubiti."
Znam da nije moje da se okrećem, znaš da to nikad ne radim.
Dišem.
Popuštaju mi ruke, ne gledaju više.
Poison Ivy je opet pobijedila. Odvukla me od svega.
Bila sam samo žrtva jedne stare ljubavne priče koja me se ne tiče i s kojom nemam nikakve veze, osim što sam poslužila kao loša zamjena i igračka sa kratkim rokom trajanja. Slučajni prolaznik koji je nastradao. Privjesak?
Sjećam se kad sam mu iz šale rekla "Ja sam ti bila privjesak" -on je rekao da nisam. Sjećam se boje njegova glasa u tom trenutku. Sad znam da je lagao.
Eto. To je sve što vidim u jutarnjem nebeskom sivilu. Vidim taj dan. Mirišem te oblake pune vlage, pune suza što tek trebaju pasti na tlo. Odlazak na bus. Razarajuća pothlađenost moje nutrine i iščekivanje neizbježnoga, iščekivanje kraja.
- 13:12 -
subota, 09.07.2011.
Mjesto za dvoje
Pjesma. Nekoć je imala smisla, imala je lijepo značenje. Kad bi je čula, nasmijala bih se iznutra i osjetila toplinu.
A danas samo osjetim prazninu i samo mi jedna riječ padne napamet, a to je Laž.
"Da li još postoji raj? Vatrene lopte sa neba, stvarno je sve što nam treba?"
A ti još uvijek vjeruješ da me posjeduješ i da ćeš i sljedeći put kad se vidimo dobiti sve što poželiš.
Kako da ne.
A ja još uvijek pamtim onaj naš razgovor i ono tvoje "Prijateljstvo je sve što ti mogu dati".
Znaš kako se kaže, pamti pa vrati.
Jednom kad me pustiš, ne možeš me više dobiti nazad.
Ja se nikad ne osvrćem za sobom, bar bi ti to trebao znati.
Nakon svega.
I onda me podsjetiš na onaj poljubac nesretni koji me tada učinio najsretnijom na svijetu, da bih na kraju sve tako skupo platila.
A toliko nas mjeseci već dijeli od toga. Vrijeme je učinilo svoje.
Ono mjesto u kutu jednog kafića, namjenjeno samo za nas dvoje... Nikad više.
- 13:30 -
četvrtak, 07.07.2011.
Zakorači slobodno, život je pred tobom!
Ti ne ideš u Zagreb, ne ideš u Split. Ti ideš u Zadar.
Upisala si tan. U redu je, klikni na "prihvati".
Čega se bojiš? I zašto ti se odjednom ruka trese?
A zašto ti se sad oči cakle?
Da, otvaraš novu stranicu svoga života.
Imaš teške dane iza sebe, ali draga, smiri se.
Sve će biti u redu. A to što vidiš ispred sebe je život.
Nemoj da ti bude teško, samo duboko diši.
Eto, uspjela si. Bravo!
Sada više ništa ne možeš promijeniti, ti definitivno ideš u Zadar.
I nemoj da te bude strah onoga što dolazi zbog onoga što je prošlo.
Zašto se skrivaš? Zakorači slobodno
- 21:39 -
